Prihrana se obavlja primjenom gnojiva u tijeku rasta i razvoja biljaka. Ona se obavlja u određenim kritičnim fazama, kada biljkama treba osigurati veće količine pristupačnih biljnih hraniva, prvenstveno dušika, za njihov daljni intenzivan rast. Stoga se prihrana najčešće obavlja dušičnim gnojivima, a ponekad i gnojivima koji pored dušika sadrže i manje količine fosfora i kalija.
Uljana repica je kultura koja se kod nas sve češće uzgaja. Uzgaja se prvenstveno zbog sjemena koje sadrži oko 40 % ulja. U novije vrijeme zapadne zemlje ju uzgajaju za proizvodnju goriva – biodizel, što je budućnost i Hrvatske.
Uljana repica se obavezno uzgaja u plodoredu iz razloga, što ju napada veliki broj štetnika, i što iznosi veliku količinu hraniva. Ima veće potrebe za dušikom i fosorom tijekom intenzivnog rasta i razvoja, dok kalij ima važnu ulogu u otpornosti uljane repice prema niskim temperaturama. U prihrani se najčešće primjenjuju dušićna gnojiva, ali se mogu koristiti i folijarna gnojiva koja sadrže makro i mikrohranjiva. Uljanoj repici u proljeće su neophodne veće količine dušika za svoj ubrzani rast i razvoj, u kratkom razdoblju formira veliku organsku masu i potrebe za dušikom su i preko 150 kg/ha za prinose veće od 4 t/ha. Prihrana se može obaviti jedanput ili u dva puta. Najbolji oblik dušika za prihranu je amonijsko nitratni – KAN. Prva prihrana se može obaviti odmah u početku kretanja vegetacije u proljeće, kako bi se pospješila regeneracija usjeva nakon zime. Drugu prihranu treba obaviti neposredno prije faze pupanja – dva do tri tjedna nakon prve prihrane, radi postizanja što veće fotosintetske aktivnosti u fazi intenzivnog porasta. Dobra ishranjenost usjeva u ovoj fazi osigurat će da se što veći broj pupova oplodi i razvije plod – komušku.
Druga prihrana je neophodna u slučaju obilnih i dugotrajnih padalina, te na laganim i pjeskovitim tlima jer u takvim uvjetima može doći do ispiranja dušika.
U proizvodnji ozimih žitarica u Hrvatskoj tradicionalno se primjenjuju dvije proljetne prihrane dušikom (rana i polu-kasna) koje povoljno utječu na prinos zrna. Treća, kasna primjena (oko cvatnje) dušičnih gnojiva relativno malo utječe na prinos, ali ima pozitivan učinak na sadržaj proteina u zrnu, što je od iznimnog značaja u proizvodnji pšenice, naše najvažnije ozime žitarice.
Normalno razvijeni usjevi ozimih žitarica na izlazu iz zime nalaze se u fenofazi busanja s nekoliko razvijenih izboja u busu. Tijekom jesenskog i zimskog razdoblja usjevi ozimih žitarica imaju relativno male potrebe za biljnim hranivima jer im je i ukupna biomasa također mala. Nakon zimskog razdoblja započinje sve intenzivniji rast i razvoj ozimih žitarica, jer su temperature zraka sve češće iznad 5°C, što predstavlja temperaturni prag potreban da bi usjev mogao rasti i razvijati se.
Prvu proljetnu prihranu u pravilu obavljamo s amonijnitratnim oblikom dušika, kojeg nalazimo u mineralnom gnojivu KAN, jer su dosadašnja istraživanja pokazala da prihrana ozimih žitarica na bazi uree ima slabiju učinkovitost. Prihrana ureom nije za preporuku jer se dušik u tom gnojivu nalazi u amidnom obliku koji se mora transformirati prije nego što ga biljka može usvojiti iz tla.
Kod sorata pšenice koje sijemo sa malim brojem klijavih zrna po jedinici površine (npr. Renan, Ludwig, Edison, Soissons) vrlo je važno dovoljno rano izvršiti prvu prihranu dušičnim gnojivima jer je karakteristika tih sorata da iz jedne posijane sjemenke formiraju dva klasa. Rano u proljeće, prije kretanja vegetacije takvim je sortama nužno osigurati 50-60 kg N/ha (185-220 kg/ha KAN-a), zatim u stadiju pojave prvog do drugog koljenca 30-40 kg /ha (110-150 kg/ha KAN-a), a u klasanju, do cvatnje 10-30 kg N/ha (35-110 kg/ha). Ova posljednja prihrana (njome se postiže povećanje sadržaja bjelančevina u zrnu i povećava pekarska kvaliteta) često je izostavljena, a rijetki poljoprivredni proizvođači koji je primjenjuju, koriste UREA-u ili UAN zajedno s insekticidom (protiv leme) ili fungicidom (protiv bolesti klasa).
Rana proljetna prihrana vrlo je važna i kod sorata domaćih selekcionera ( Liberta, Mihelca, Patria, Gabi). Ovisno o sorti, prva prihrana iznosi 150-200 kg KAN-a/ha (40-55 kg N/ha), a druga 150 kg KAN-a/ha. Neke sorte trebaju manje dušika i moramo paziti da prekomjernom količinom ne izazovemo polijeganje.
Kod prihrane ječma treba voditi računa o tome da je ječam daleko osjetljiviji na polijeganje u odnosu na pšenicu, pa za razliku od pšenice u prvoj prihrani ne bismo smjeli prihraniti ječam s više od 40-50 kg/ha čistog dušika (150-180 kg/ha KAN-a), a u drugoj prihrani, početkom vlatanja, 20 – 30 kg/ha (75-110 kg/ha KAN-a). Moramo također znati da postoje i razlike među sortama ječma u odnosu na potrebama za dušikom.
Pojava polijeganja glavni je razlog zbog kojeg se u proizvodnji strnih žitarica ne smiju primijeniti previsoke količine dušičnih gnojiva putem proljetnih prihrana. Previsoke doze dušičnih gnojiva poskupljuju proizvodnju, a istovremeno povećavaju rizik od onečišćenja okoliša.
Prihrana ovisi o kondiciji svakog pojedinog usjeva nakon zime i vremenskim prilikama.
Anamarija Filipović mag.ing.agroekologije